U ovom tekstu dajemo informacije o plemićkim porodicama iz vremena srednjovjekovne Bosne za koje je poznata Y DNK haplogrupa budući da su testirani njihovi muški potomci. Kao izvor informacija o vlastelinskom statusu je korištena historiografija, dok je za grbove pojedinih rodova korišten Fojnički grbovnik. Ovo je jedan od najpoznatijih grbovnika sa naših prostora, a čuva se u franjevačkom samostanu u Fojnici. U njemu su, među ostalim, sadržani grbovi 126 bosanskih plemićkih porodica. Pretpostavlja se da datira s kraja 17. stoljeća iz vremena austrijsko-turskih ratova, te bi mogao predstavljati prijepis ranije sačinjenog Ohmučevićevog grbovnika iz 16. stoljeća. Zadnji unos u grbovniku je potvrda od 8. septembra 1800. g. u Kraljevskoj Sutjesci koju je dopisao biskup i apostolski vikar, fra Grga Ilić. Treba napomenuti da se u ovom grbovniku javljaju i neki rodovi za koje historiografija ne može potvrditi da su plemićkog porijekla.
Haplogrupa I1
Ždralović, I1-L121. Muslimanska begovska porodica koja je živjela u istoimenom selu kod Bugojna sve do početka 20. stoljeća. Bližih podata o njihovom porijeklu nema. Prema spiskovima srednjovjekovne vlastele, Ždralovići su poticali iz Sutjeske. 1773. g. se pominje i neki Risto Ždralović na Pašinovcu kod Mostara, ali nije sigurno da li je pripadao istoj porodici. Genetski su testirani Ždralovići iz Prusca koji vode porijeklo od ovog plemićkog roda.
Ljubibratić, I1-Z63-Y7627. Jedan su od najstarijih pravoslavnih rodova u okolini Trebinja koji su predstavljali nižu vlastelu. Od njih potiču četiri grupe bratstava sa maticama u Ljubovu, Ljekovi i Poljicu u Površi trebinjskoj i Mostaćima kod Trebinja. Slave Sv. Klimenta. Prvi pomen je iz 1398. g. kada se pominje Bogdan od Ljubibratića. Potom se pominju kao vlastela Radoslava Pavlovića za vrijeme njihovog neprijateljstva sa Dubrovnikom tokom Konavoskog rata 1430-1432. g. Osim Pavlovića, njihovi gospodari su bili i Vojinovići, Balšići i Kosače. Među pravoslavnim članovima ovog roda su u Hercegovini testirana prezimena Ljubibratić, Bratić, Mucović i Ukropina. Među muslimanskim članovima roda još uvijek nema testiranih pripadnika.
Rašković-Drobnjak, I1-Z2336-P109-FGC22061. Vlasi Drobnjaci su bili smješteni u slivu Komarnice i na visoravni Jezera do rijeke Tare u današnjoj općini Šavnik u Crnoj Gori. Primjer jedne tužbe iz 1423. g. pokazuje da se Vlaha Drobnjaka moglo naći i u Prijepolju, gdje su vjerovatno boravili poslom. Drugi primjer iz 1443. g. povezuje Drobnjake uz naselje Bijela kod Trebinja. Drobnjaci su tokom 15. stoljeća bili podanici porodice Kosača, vojvode Sandalja i kasnije hercega Stjepana. U saradnji sa Muzejem Hercegovina iz Trebinja, Društvo srpskih rodoslovaca "Poreklo" izvršilo je 2018. g. arheogenetsko ispitivanje skeleta kneza Nikole Raškovića Drobnjaka ispod stećka kod crkve pod Makovim Velom kod Cernice blizu Gacka i utvrđen je haplotip tipičan za današnje pripadnike plemena Drobnjaka Novljana. Knez Rašković Drobnjak se pominje u jednom spisku dužnika iz 1453. g. Među današnjim potomcima Drobnjaka se nalazi veliki broj pravoslavaca iz oblasti Drobnjaka, kao i znatan broj muslimana, naročito iz Srednjeg Polimlja u Sandžaku.
Haplogrupa I2
Kopčić, I2-S17250. Bili su plemićka porodica prije dolaska Osmanlija. Prema narodnoj predaji, neki beg Kopčić se doselio u ramsku dolinu u vrijeme turskih prodora u Ugarsku (1525-1542) i tu dobio posjed. Kasnije je veliki dio posjeda u Duvanjskom polju bio u posjedu Kopčića. Od 15. do 19. stoljeća, porodica se dijeli na grane s posjedima u dolini Rame i na Duvanjskom polju. Duvanjski se dio porodice ugasio do druge polovine 19. stoljeća, pa su njihove posjede preuzeli ramski ogranci porodice, sada nazvani Muratbegovići, Beganovići, Kadrići. Potomci Kopčića su navodno Kasumi u istoimenom selu kod Jajca. Kasumi su doselili iz Duvna i potomci su Kasum-bega Kopčića. Kasum-beg je 1516. g. uživao zijamet (vojnički posjed) u osatskoj, boračkoj i vratarskoj nahiji u višegradskom kadiluku, a od 1528-1530. i u uskopskoj te posuškoj nahiji. Za turskoga pohoda na Ugarsku 1526. g., sudjelovao je u borbi na Mohačkom polju.
Mirković-Radojević, I2-S17250-PH908. Mirko Radojević je bio veliki bosanski knez krajem 14. stoljeća. Njegov sin, knez Batić Mirković, pominje se u diplomatskih dokumentima 1405-1420. g. Najprije se spominje u Trstivnici kralja Tvrtka II 1405. g. kojim se područje Slanskog primorja ustupa Dubrovniku. Potom je to slučaj u dokumentu kralja Stjepana Ostojića koji 1419. g. Dubrovčanima potvrđuje povelje svojih prethodnika. Na kraju, tokom svoje druge vladavine, kralj Tvrtko II ga navodi opet u dokumentu iz 1420. g. kojim potvrđuje kupoprodaju Konavala Dubrovčanima. Stećak Batića Mirkovića je službovanjem bio vezan za utvrđeni grad Visoki, a njegov nadgrobni spomenik, stećak, očuvan je i nalazi se u nekropoli Kopošići na području općine Ilijaš. Istraživanje skeletnih ostataka iz ove nekropole je potvrdilo haplogrupu I2-PH908 za Mirka Radojevića i Batića Mirkovića.
Vilić, I2-S17250-PH908-Y144303. Dubrovčanin Jakov Lukarević pominje početkom 17. stoljeća dva brata Vilića koji su se pred Osmanlijama sklonila u Dubrovnik. Nakon pada Bosne pod Osmansko carstvo, pominju se Vilići muslimani koji su u selu Mašćani kod Gornjeg Vakufa imali svoju kulu. Prvi poznati Vilić iz ove porodice je bio Alija, serasker vilajeta Neretva i Brod, a 1485. g. je posjedovao timar u nahiji Rama. Njegovi potomci su imali posjede u Rami, Visokom, Uskoplju i Neretvi i važili su za vodeće spahijske porodice. Današnji Teskeredžići u Vilić Polju i Voljicama kod Gornjeg Vakufa, koji su genetski testirani kao pripadnici ove grane, njihovi su potomci.
Miloradović-Hrabren, I2-S17250-PH908-Y177200. Hrabreni su grupa srodnih rodova koji žive na području Dubrava kod Stoca i u drugim područjima BiH i Hrvatske. Pripadaju grupi Donjih vlaha i potiču iz Rabrana u Donjem Hrasnu, a svoj uspon počinju sredinom 15. stoljeća predvođeni vojvodom Stjepanom Miloradovićem. Ovi su imali svoje posjede širom Dubrava i južne Hercegovine. Krajem 16. stoljeća, Miloradovići se pominju kao spahije, ali počinju i gubiti svoje povlastice, što je praćeno raseljavanjem iz Hercegovine. Neki od njih su stekli slavu u Austriji i Rusiji. Njihovo najpoznatije porodično groblje je Vojvodina kod Stoca, danas poznatija pod nazivom Radimlja. Među testiranim pravoslavnim bratstvima u Hercegovini koja pripadaju ovom rodu nalaze se Šakote. Među muslimanskim rodovima, testirani su Opijači i Priići iz Crnića kod Stoca. Također se smatra da i porodica Spahalić iz Gubavice kod Mostar vuče porijeklo od Hrabrena.
Predojević, I2-S17250-PH908-Y51673. Ovaj rod je prvi puta pomenut u katunu sa maticom u Prijevoru u Bilećkim Rudinama 1356. g. Kao Vlasi Predojevići se pominju 1413. g. u službi kneza Pavla Radenovića, a nakon toga su služili i njegovom nasljedniku, Radoslavu Pavloviću. Prve muslimane u Predojevićima srećemo početkom 16. stoljeća gdje se pominje Hozref-beg. Također, za Hasan-pašu Predojevića, koji je 1590. g. postao beglerbeg Bosne, vjeruje se da je rođen u Klobuku u Korjenićima (po drugoj verziji bi mogao biti iz Lužaca u Bosanskoj Krajini). Među pravoslavnim porodicama iz Hercegovine, kao članove roda Predojević su potvrđeni Zirojevići, Kljajići, Lambići, Manigode, Milićevići, Popovići, Skoke, Stolice, Tabakovići i Fržovići. Slave Nikoljdan. Među testiranim muslimanskim porodicama, od njih bi mogla biti porodica Omerović iz Kruševog Dola kod Srebrenice. Iako nisu testirani, vjeruje se da i porodice Murguz iz Bileće i Logo iz Gacka potiču od Predojevića.
Mirilović, I2-Y3120-Z17855-PH3414-Y58629. Mirilovići su bili vlaški katun koji je obitavao područje Bilećkih Rudina i šire područje Hrasna. Prvi se puta pominju u dubrovačkoj građi 1365. g. i dovode se u vezi sa istoimenim selom zapadno od Bileće. Prvi poznati predstavnici Mirilovića su Dudoje (1365), Njegovan (1366) i Novak (1392), čiji se nasljednici prate kroz patronimike Dudojević, Njegovanović i Novaković. Postoji predaja da su ranije živjeli u južnim krajevima Balkana kao što su Makedonija, Epir i Tesalija. Među pravoslavnim porodicama iz Hercegovine koje pripadaju ovom rodu testirani su Blagojević, Boljanović, Bukvić, Denda, Domazet, Đogo, Žarković, Kapor, Knežić, Kovač, Komad, Medan, Mitrić, Mihić, Mičeta, Novokmet, Parežanin, Popara, Ćuk, Ćuković, Dželetović, Škorić i Škrba. Slave Jovanjdan. Među muslimanskim porodicama koje pripadaju rodu Mirilovića su Elezovići iz Stoca, a s njima bi mogli biti genetski vezani i druga testirana prezimena poput stolačkih Dizdara, Đulimana iz Blagaja i dijela Jaganjaca iz Bileće. Prema predaji, od Mirilovića potiču i Đulsići, Kukuruzovići i Tojage iz Mostara, Pašići iz Čapljine i Vlačići iz Dabarskog polja.
Haplogrupa R1a
Kresojević, R1a-Z280-Y144943. Poznati i kao Krasojevići, matica ovog roda je na Planoj u Bilećkim Rudinama gdje se pominju kao Vlasi u srednjovjekovnim dokumentima. Sa Plane su se širili po okolnim mjestima poput Dabra i Nevesinja. Možda potiču od ličnog imena Krasoje koje se u više navrata pominje u 14. stoljeću u Bosni i Dubrovniku. Prvi pomen Vlaha Kresojevića je 1379. g. Bili su u službi Kosača tokom 15. stoljeća, sve do pada Hercegovine pod tursku vlast. Isključujući Fojnički grbovnik, za Kresojeviće nema potvrde da su zaista imali status vlastele u Srednjem vijeku. Među pravoslavnim prezimenima u Hercegovini iz roda Kresojevića testirani su Babić, Batinić, Đogović, Žerajić, Ivković, Kunić, Šekić, Stajić, Šakotić i Šarenac. Jedina testirana muslimanska porodica koja bi za sada mogla pripadati ovom rodu su Vilići iz Lukog kod Kalinovika (današnja općina Konjic). Među netestiranim porodicama, vjeruje se da od Kresojevića potiču Kresi iz Bileće, Nurci iz Stoca i Dedovići iz Bileće.
Haplogrupa R1b
Tasovčić, R1b-PF7562-BY55016. Radi se o rodu koji je najvjerovatnije bio nastanjen u istoimenom selu u Čapljini prije dolaska Osmanlija. U prvoj polovici 15. stoljeća se pominje Pokrajac Tasovčić, čovjek vojvode Radiča Sankovića. Tasovčići su također bili i Vitko i Vladoje, trgovci iz Cernice. Početkom 16. stoljeća, pomenut je katun Ivana Tasovčića. Od testiranih pravoslavaca koji potiču od roda Tasovčića se pominju Rajkovići i Spahići. Među testiranim muslimanskim rodovima koji najvjerovatnije pripadaju Tasovčićima su lokalni Hasanagići i prijepoljski Tase koji su doselili upravo iz Tasovčića. Pored njih, iz roda Tasovčića bi prema predaji trebali poticati i počiteljski Muminagići i Gavrankapetanovići.
Preliminarna istraživanja
Kotromanić, I2. Kotromanići su bosanska plemićka porodica koja je vladala Bosnom od sredine 13. stoljeća do 1463. g. Prvi poznati vladar je ban Prijezda I koji je vladao od 1250-1287. g. Iako se ban Kulin na saboru na Bilinom polju 1203. g. odrekao bosanske krstjanske vjere koju je Ugarska smatrala heretičkom, Bosanska crkva je do vremena Prijezde opet ojačala. Među poznatim bosanskim velikaškim porodicama koji su bili pripadnici ili simpatizeri Bosanske crkve nalaze se Pavlovići, Hranići, Kosače, Klešići, Hrvatinići, Sankovići, ali i sami Kotromanići. Iako su mnogi Kotromanići formalno bili rimokatolici i priznavali vlast ugarskog kralja, poluotvoreno su podržavali i Bosansku crkvu. Za vrijeme Tvrtka I, Bosna 1377. g. postaje kraljevina i stiče značajno teritorijalno proširenje. Kralj Stjepan Tomaš 1445. g. ponovo postaje lojalan ugarskom kralju i počinje progoniti bosanske krstjane. Konačno, za vrijeme zadnjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića, Osmanlije 1463. g. osvajaju bosansku državu, a kralj Stjepan biva pogubljen u blizini Jajca. Arheolog Ćiro Truhelka je 1913. g. obavio istraživanje nekropole Crkvina u Donjoj Zgošći kod Kaknja koja se vezuje za neke članove vladajuće dinastije Kotromanića iz 13. i 14. stoljeća (ban Stjepan I Kotromanić i njegov brat, Prijezda II). Jedan broj stećaka iz ove nekropole je prenesen u Zemaljski muzej u Sarajevu. Također, tokom istraživanja grobne kapele na Bobovcu koju je predvodio arheolog Pavao Anđelić 1960-ih godina, u Zemaljski muzej je prenešeno nekoliko skeletnih ostataka, uključujući i one za koje se vjeruje da pripadaju pretposljednjem kralju, Stjepanu Tomašu. Potom, 2010. g., obavljeno je dodatno terensko istraživanje u Zgošći kojim su prikupljeni i ispitani skeletni ostaci uključujući i kostur muške osobe ispod Zgošćanskog stećka. Prema preliminarnoj analizi koju su objavili Damir Marjanović i Dragan Primorac 2013. g. na skeletnim ostacima s oba nalazišta, utvrđeno je potencijalno srodstvo između muških osoba iz Zgošće i Bobovca, te je utvrđena haplogrupa I2a kod obje osobe.
Kosača-Ishaković, I2-S17250-PH908-Y266284. Kosače su srednjovjekovni plemićki rod koji je imao vrlo značajnu ulogu tokom srednjovjekovne bosanske države u 14. i 15. stoljeću. Izvorno potiču iz sela Kosače u blizini Goražda, a iz Gornjeg Podrinja su vremenom stekli posjede u Polimlju, Hercegovini i Boki Kotorskoj. Prvi puta se pominju 1379. g. kao Vlasi Kosače u području Goražda. Njihov rodonačelnik je izvjesni Vuk, a njihovi najpoznatiji saplemenici su Vlatko Vuković, Sandalj Hranić i Stjepan Vukčić Kosača. Ovaj posljednji je bio i najistaknutiji velikaš među Kosačama, zvani herceg. Njegovi posjedi su se prostirali od Drine, Lima i Zete do Neretve i Imotskog, a po njemu je i sva ova zemlja nazvana Hercegovina. Porodica Isajbegović iz Gornjeg Rahića kod Brčkog ima porodičnu predaju da potiče od Isa-bega Ishakovića, osmanskog generala i upravitelja Bosanskog sandžaka iz 15. stoljeća, osnivača Sarajeva i Novog Pazara. Pretpostavlja se da bi Isa-beg mogao biti potomak Ishaka Hranića Kosače što je vidljivo iz jednog dubrovačkog dokumenta iz 1452. g. Mjesto ukopa Isa-bega Ishakovića je navodno harem Careve džamije u Sarajevu.
Reference
Bošnjački DNK Projekat
Drino, Dževad. Hercegovačko porijeklo stanovništva Skopaljske doline sa naglaskom na bugojanski kraj, Hercegovina, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Mostar, 2001. g.
Džehverović et al. DNA analysis of skeletal remains of an important historical figure from the period of mediaeval Bosnia, Institutional Journal of Osteoarchaeology, 31(5):857-865, 2021.
Filipović, Emir O. Fojnički grbovnik, popratni tekst, Sarajevo, 2009.
Fojnički grbovnik. Izdavačka kuća "Rabic", Sarajevo, 2004.
Isajbegović, Amir. Isajbegović genealogy and Isajbegović family history information, https://www.geni.com/surnames/isajbegovi%C4%87 (pristupljeno 1. jula 2024. g.).
Kamberović, Husnija. Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Sarajevo, 2005.
Kurtović, Esad. Vlasi Drobnjaci i stećci, Crtica o Nikoli Raškoviću i njegovim nasljednicima, ANUBiH, Godišnjak 2015, 44:303-316, DOI: 10.5644/Godisnjak.CBI.ANUBiH-44.67.
Marjanović, Damir & Primorac Dragan. Forenzička genetika: teorija i aplikacija, Naučna i stručna knjiga "Lelo", Sarajevo, 2013.
Mazrak, Ema. Stupac iz Donje Zgošće kod Kaknja: analiza i interpretacija ikonografskih sadržaja, historijskoga i naručiteljskoga konteksta, Univerzitet u Sarajevu, Akademija likovnih umjetnosti, 2021.
Vukićević et al. Genetičko poreklo Srba Stare Hercegovine, Poreklo, Beograd, 2021.
Zlatar, Behija. O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Institut za istoriju, Prilozi, godina XIV, br. 14-15, Sarajevo, 1978.
